RIBAR S KAPTOLA (Veco Holjevac)

Nakon što je obavio sve potrebne radnje na suhom, onda je uslijedilo morsko krštenje - odlazak daleko iza vanjske strane pučinskih otoka i lov do iznemoglosti. Da smo sličnu priču čuli od nekih primorskih ribara vjerojatno je ne bismo ni isticali, ali kad ona dođe iz usta klasičnog purgera, dečka koji je od rane mladosti obuzet šarmom zagrebačkog asfalta oktanskih para što ih dižu turbostrojevi nabrijanih automobila, onda morski test dobiva sasvim drugačiji kontekst.

Veco uistinu spada među one koji razbijaju stereotime o "nama" i "njima", hoću reći škombrama (kako oni zovu Dalmoše) i žabarima ( kako Dalmoši zovu purgere). S jedne strane njegove prezime priziva na neke od najslavnijih dana vladanja Zagrebom, sin je dosad nenadmašenog zagrebačkog gradonačelnika, sa svim onim socijalnim ozračjem koje takva obiteljska pozadina vuče, s druge pak strane ispod kobilice njegovih brodova prošlo je više milja, a kroz ruke više ribljih lustri nego kod većine iznadprosječnih pomoraca. Veco je od najranijeg djetinjstva opsjednut ribolovom, što će reći da je od prvih ribičija u Voloskom do pedeset devete godine, koliko ih broji, isprobao ama baš sve načine nadmudrivanja ribe - od hvatanja najmanjeg špara na tunju, preko dubokih i opasnih zarona na dah podvodnom puškom, pa mreža, vrša i parangala, sve do današanje obuzetosti big gameom.

No, nije sportski ribolov kojim se bavio do prije nekih desetak godina Vecina veza sa morem i ribama, s njima je on povezan i izborom fakulteta - studirao je i apsolvirao ribarstvo, ali nikad ga zbog karijere automobilskog prvaka (12 puta je bio prvak države) nije završio. Sve te odrednice učinile su da strast za ribolovom ("trenutak kad se u  divljini pučine borite s albakorom bolji je od seksa", kaže) u jednoj životnoj fazi prevagne i da pokrene jedan od najzaokruženijih biznisa s ribom u Hrvatskoj. Veco je, naime, sada profesionalni ribar -  redovito odlazi na more vlastitim brodom, potom je trgovac ribom i vlasnik punktova na ključnim zagrebačkim tržnicama te naposlije vlasnik jednog od najboljih zagrebačkih ribljih restorana znakovita imena RIBARSKI BREVIJAR, za koji kaže da je točka na r u njegovoj opsjednutosti ribom. U Brevijaru, smještenom u jednom od kutaka zagrebačkog Kaptola, možete se pomoliti uz ribu koja je tek sat vremena ranije bila živa, a za svježinu i brzinu transporta od mjesta ulova brine se osobno Veco, koji tijekom tih vožnji održava kondiciju nekadašnjeg auomobilskog prvaka.

Posjeli smo jednu večer s Vecom u Brevijaru, osjećajući se kako već polako broji dane kad će sebe i osoblje restorana poslati na kolektivni godišnji odmor, a on i ekipa kao svake godine krenuti u nove ribarske doživljaje sve tamo do Jabuke, Sveca, Brusnika, Palagruže,...

KAKO TO DA STE VI KAO KONTINENTALAC ZAVOLJELI MORE?
Otac je bio čovjek od prirode i naravno da je to prenosio na mene, kako na kopnu, tako na moru. Otkad znam za sebe bio sam u čamcu, barci. Zapravo od djetinjstva sam uvijek imao neko plovilo, nešto čime se može poći na ribe. Prva barka bila je 5,5 metara dugačka lošinjanka. Tri su jednake napravljene na Lošinju, jedna za mog starog, jedna za Stevu Krajačića, jedna za Vladimira Bakarića. Prvo jugo koje je puhnulo potopilo je njihove dvije , a ostala je naša koja je bila na životu do `71.g. Brodski motori tada su se računali nekako po iskorištenosti, a naša je barka imala kombiniranu snagu motora 4 do 6 konja. Motor je mogao raditi na benzin, petrolej i naftu i imao je trostruki rezervoar.
Imao sam 11 godina kada me stari tom barkom samog poslao iz Voloskog u Glavotok na Krku. Znate što znači biti na ćudljivom Kvarneru u malog barci nakrcanoj do vrha. Kada su za to čuli, ljudi u Voloskom su došli do mog starog i rekli: "Druže Holjevac, kak ćete malog pustit preko Kvarnera samog, Kvarner je ćudljiv po valovima?" On je samo mahnuo rukom i rekao:" Mali zna o moru više nego vi svi skupa!" Možda nije bio uvjeren da znam baš tako puno, ali je vjerovao u mene. To su počeci koji su me usmjerili, prvi ribolovi, prvi odlasci na more...Kad bi stari došao iz ribolova bacio bi konope, a ja sam ih morao uloviti i sredit cijelu barku...

NETKO VAS JE DOMAĆI UČIO RIBOLOVU?
Učio me je isključivo otac, a tek kasnije kao iskusnog ribolovca barba Šime sa Žirja koji je bio nevjerojatan lovac vršama na jastoge. Barba nije znao plivat, ali bi po samo njemu znanim znakovima pogodio idealno mjesto gdje postaviti zamku za jastoge. Nego, ribanju te može učiti bilo tko i bilo što, ali ako za to nemaš afiniteta, badava ti. Probao sam i jedriti, bio sam sa barbom Jožom Horvatom na Skitnici. Krenuli smo od Martinšćice preko Lošinja, Škarde, dole do Murtera... Trebao sam ići s njim i oko svijeta, ali je otac bio protiv zbog škole, jer bi se izgubile tri godine. Ali kod mene se nikad nije stvorila ljubav prema jedrenju. Jedino što kod jedrenja prihvaćam je regata, natjecanje, inače mi je jedrenje dosadno, nadam se da mi nautičari neće zamjeriti. Čini mi se da je jedrenje sport za one koji vole more, ali ne znaju što se događa ispod površine, a onaj tko je upoznao podmorje njega to vuče dolje, da li samo s udicom , da li sa priborom ili za ronjenje na dah ili s bocama - svejedno.

U MLADOSTI STE SE BAVILI AUTOMOBILIZMOM I TO KAO VRHUNSKI VOZAČ: JE LI VAS TO ODVOJILO OD MORA?
Dd 70-ih godina, od smrti oca, počeo sam voziti autumobile i sve je bilo podređeno tom sportu. Odlazio sam i na more samo ne jednakim intezitetom kao dotad. U međuvremenu upisao sam na Poljoprivrednom fakultetu ribarstvo, pa je opet uspostavljena neka poveznica. Zapravo, cijeli život mi je vezan uz ribolov, da u moru nema ribe vjerojatno ne bih ni odlazio. Ne kupam se na moru, ne sunčam, ne jedrim,... Na moru mi je zanimljiv prvenstveno ribolov, očito sam po prirodi hunter, nisam statičan tip. Za mene je nadmetanje ribe i čovjeka pravo uzbuđenje.

IAKO JE AUTOMOBILIZAM U JEDNOM RAZDOBLJU POSTAO PRIORITET, VRATILI STE SE RIBOLOVU. JESTE LI IMALI BROD, EKIPU?
Nikad nisam bio bez plovila. Nakon lošinjanke došli su raznorazni gliseri, onda dugo razdoblje jedan gumenjak samo s Tomosom otraga, a uvijek je cilj bio ribolov. Kad sam prestao voziti kupio sam Coroneto 30, koji imam i sad i ima 40 godina, a kao i brodovi, i on je kompromis. Ima sedam ležajeva, ima nažalost samo dva metra krme, ali zato ima dvije komforne kabine, dobru kuhinju, krasnu kupaonicu. Unatrag par godina na njemu nas bude tri obitelji, šest odraslih i djeca koja više nisu djeca jer imaju po 14 godina, znači devet osoba i nije nam premali, ali ne bi škodilo da je veći.

NIJE LI TEŠKO S FAMILIJOM NA ĐITI UKLJUČITI I RIBOLOV?
Moja je posada to prihvatila i svi uživaju u ribolovu. Kad smo na điti na godišnjem odmoru, onda redovito s malim oscilacijama idemo rutom Biograd - Žirje - Svetac - Biševo - Brusnik, pa vanjska strana Visa, Sudac. Ubli na Lastovu ili možda Vela Luka, tamo se ospkrbimo pa na Palagružu. To su moje destinacije i tako provodimo mjesec dana.

KAKAV JE PRIBOR ZA RIBOLOV, KORISTITE LI SAMO NEKE TEHNIKE ILI SVAŠTARITE?
Sve u svoje vrijeme. Svojevremeno sam bio izuzetan u podvodnom ribolovu, to znači 4-5 sati provesti u vodi. Mogao sam i dobro zaroniti, izmjerena mi je dubina 32 m, a lovna dubina mi je bila 20 m. Bio sam u podvodnom ribolovu do te mjere da su ujutro padale narudžbe što tko želi za večeru. Naravno da se nikad nisam mogao uspoređivati sa školovanim podvodnim roniocima. Kako su godine odmicale, a život i posao kojim sam se bavio mijenjao, naravno da sam bio sve manje fizički spreman i da sam se za sezonu morao sve više pripremati. Sada svi moramo raditi do zadnjeg dana prije odlaska na godišnji odmor, tako da puškom više ne lovim. Ono što nikad nisam poštivao, npr. panulu, sada preferiram, sad je panula najvažnija. Znam sve tehnike ribolova, mreže, parangala, udičarenja, vađenja crva, itd. Ni sada me ne zadovoljava neka orada od 2 kg nego se ide na kapitalce u ribe..

DO PRIJE JEDANAEST GODINA RIBA JE ZA VAS BILA STRAST I HOBI, ODJEDNOM VAM JE POSTALA POSAO. KAKO SE TO DOGODILO?
Nakon prestanka s automobilizmom otvorio sam metalnu galanteriju i počeo se baviti proizvodnjom šerafa i proizvoda od metala  na tokarskim automatima. Onda je došao rat, pa sam se, kako ja kažem, prebacio sa mirnodopskog na vojni program i radio za MORH, ali sam izvisio. Nisu plaćali, svi hrvatski obrtnici su nastradali, pa tako i ja. Rekao sam - znam voziti auto i loviti ribu. Pomogao mi je prijatelj Duško Ljuština i izborio mi jednu klupu za prodaju ribe na tržnici u Utrinama. Posudio sam 2500 maraka i kupio Seata. Počeo sam tako da sam svaku noć vozim na relaciji Zagreb - Murter, a onda se polako počeo širiti krug s ribarima. Trgovci ribom uglavnom imaju velike spore kamione, a ja sam u trgovinu ribom u Zagrebu uveo normu da riba koja je ulovljena do 6 ujutro do 9 bude na Dolcu. Tu mi je pomoglo iskustvo i kondicija vozača automobilskih utrka.

IMATE DOBAR UVID U TO ŠTO SE DOGAĐALO NA HRVATSKOM TRŽIŠTU RIBE. KAKVO JE STANJE DANAS?
Kako u cijeloj Hrvatskoj vlada narod tak i u ribarstvu vlada narod. Od ulova, transporta, otkupnih stanica, nigdje nije uređeno stanje. Da bi se na uveo red treba prvo uvesti red u državi, pa onda rješavati granu po granu. Evo primjera neuređenosti države na neke rješenja na tržištu ribe. Pripremalo se uređenje i adaptacija ribarnice na tržnici Dolac. Mi smo se, pritom mislim na trgovce i ribare, jer ja sam profesionalni ribar, tri godine borili za uređenje te ribarnice. Osnovali smo udrugu pa su mene izabrali za predsjednika. Gospodo, ponudio sam odgovornima za uređenje ribarnice, ja vas o svom trošku vodim u Italiju, uzmite projektanta i ekonoma i idemo pogledati nekoliko ribarnica u Italiji da vidite kako vaš projekt ništa ne valja. Nisu prihvatili nego su napravili po svome nešto što apsolutno ne valja, u ribarnicu su nam stavili slastičarske frižidere u koje ne ide kašeta. Kraj priče, apsurd!

KAKO BI SE PO VAMA TREBAO UVESTI RED U POJEDINIM SEGMENTIMA, OD IZLOVA I RIBARA DO PRODAJE...?
Hrvatska je vrlo specifična po razvedenosti obale, što predstavlja problem u organizaciji jer mora biti puno malih otkupnih stanica. Imamo jedan problem, Zakon o morskom ribarstvu. Zakoni u svijetu priznaju sportski i profesionalni odnosno gospodarski ribolov, a mi između imamo još jedan segment, mali ribolov. On je smišljen radi stanovništva po otocima, dozvoljeno im je loviti da bi se prehranjivali, plaćaju mali paušalni porez, međutim ta je zakonska odredba napravila potpuni nered. Mali ribar ne smije uloviti više od 5 kila ribe za svoje potrebe, a dozovljeni su mu alati da može uloviti 300, 500 kila ribe. A kad se dogodi da ulovite 500 kg ribe, što ćete s njom, baciti je u more? Ne nego ćete nazvati nekog trgovca kojeg znate pa ćete mu prodati na crno i onda ste u kriminalu vi, trgovac i onaj tko od trgovca kupi ribu. Ta kategorija malog ribara nigdje u svijetu ne postoji. Postoje u gospodarskom ribolovu veliki i mali, pa jedni moraju plaćati po prometu, a drugi mogu plaćati paušalno, ali onaj tko lovi ribu mora imati mogućnost plasirati je dalje, a ne da je prodaje na crno. Kako će se takav ribolov zvati savršeno je svejedno, ali ribaru ne možete dozvoliti da baci mreže i onda plasira ribu na crno. To traži promjenu zakona, samo što nitko u Saboru nije sjetio to rješavati. Hoću reći da kompletna regulativa ne valja.
Drugo, valja omogućiti pokretne otkupne stanice. Talijani imaju kamione pa samo šibaju, i po našoj obali, i kupuju. Otkupna stanica ne mora biti u čvrstom objektu, zna se u koliko sati dolazi, pa ćeš ribu uskladištiti u neku komoru, ledomat, a otkupna stanica dolazi po nju i sve je legalno.
Valja organizirati flotu koja će to sve kontrolirati, kao i to da se svaki ribarski brod - ne govorim o malim čamcima ako smo dozvolili tu kategoriju - mora javiti kapetaniji, da nema šanse da isplovi ako nije javio kamo ide, na koju ribu, i da ni jedan brod ne može uza nj pristati i pretovariti ribu, što se kod nas događa na otvorenom moru...
Gospodarski ribolov je ozbiljna grana koju cijeli svijet poštuje, drži do nje, a ne uništava je. Problem je što mi prepisujemo zakone od EU, a zakon o morskom ribarstvu ne može se prepisati, mora biti prilagođen našim uvjetima i našim mogućnostima, kao što ne možemo prepistati prometne zakone od Engleske, jer ne vrijede za naše uvjete.

JESTE LI TO POKUŠALI UPUTITI SABORU?
U Saboru političari ne slušaju nikoga, ni ljude iz struke. Budimo realni, ribara i ljudi koji žive od ribe premalo je da bi bili važni u glasačkoj mašini.

KAKO STE SE ODLUČILI OTVORITI RESTORAN? IAKO JE RIJEČ O RIBLJEM RESTORANU, IPAK JE TO POSVE DRUGA VRSTA BIZNISA.
Pošao sam od toga da sam jedini ribar koji ima transport i veleprodaju, jedini koji neće oskudjevati  s ribom i neće u restoranu prodavati "staru" ribu. Dakle, tu nema "stare" ribe, ribe ima ili nema, ali ni jedan ugostitelj nije u stanju procijeniti koliko mu ribe određenog dana treba. Samo, dok drugog ugostitelja boli glava ako se nakrca ribom, a restoran bude tog dana prazan, ja imam, i to jedini, zatvoreni lanac od prizvodnje do tržnice, pa višak rješavam kroz maloprodaju, a to je opet važno u restoranu, jer onaj tko drži stalnu kvalitetu i ima goste, što više ljudi s vremenom moraju prepoznati. I to je važno, jer je razlika između priobalja i Zagreba u tome što priobalje radi u sezoni i, za reć istinu, ne mora se voditi računa o kvaliteti, kako zadržati pojedinog gosta. U sezoni gosti se bore za stolicu i vrlo je malo onih stalnih. U Zagrebu morate gosta držati kao kap vode na dlanu.

SPOMENIMO SE I VAŠE VELIKE STRASTI, BIG GAMEA. SVAKE GODINE STE NA MURTERU. ŠTO KAŽETE O KRIZI LOVA TUNA NA JADRANU?
Činjenica je da se na Jadranu s naše i talijanske strane nemilo lovilo tune. Na konferenciji koja je nedavno održana u Cavtatu bio je jak pritisak da se zabrani lov na tune, što je urodilo plodom, jer je sada lov zabranjen dio godine i nadam se da će se stanje popraviti. Teško je pričati o draži big gamea onome tko to nije iskusio, to se mora probati. Lov na tune i igra s velikom tunom spada u nešto najuzbudljivije što sam doživio.

IMATE LI ZA KRAJ NEKU SVOJU RIBARSKU PRIČU?
Ne volim ribarske priče, ali evo jednog doživljaja iako nije vezan uz lov na štap. Jedan sam od rijetkih ribara koji imaju povlasticu i dozvolu za lebdeći paranagal na tune. Na takvom parangalu se rijeko love pas i sabljarka. Jednom sam s ekipom na lokaciji iza Blitvenice u jednoj večer ulovio četiri sabljarke, psa i dvije tune. Kad smo to digli, nazvao sam najstarijeg sina. Poslije mi je ispričao da mu nikad nisam zvučao tako ushićeno. Usput, moj najveći ulov je tuna od 160 kg, ali nemam sliku. Najjači ulov bilo je 27 albakora u jednom danu. Uhvatili smo ih sami sin od 11 godina i ja.